Razvojni put Prirodnjačkog odjeljenja Muzeja istočne Bosne možemo pratiti od 1967. godine, kada su, u okviru prve stalne muzejske izložbe u zgradi „Medrese“ bili izloženi i eksponati prirodnog bogatstva tuzlanskog bazena.

Sticajem okolnosti, iz Doboja je 1974. godine u Tuzlu došao Vinko Kalih, koji je sa sobom donio vlastitu zbirku prepariranih primjeraka biljnih i životinjskih vrsta, sa namjerom da se u okviru „Komunalca“, koji je bio u sastavu preduzeća „Kompred“, postavi i razvije specifična djelatnost i formira „Biološka zbirka“. Ona bi bila od interesa za obrazovno-vaspitne institucije – škole i građane Tuzle i čitave regije.

Međutim, u sastavu „Komunalca“ ova zbirka primjeraka flore i faune i pored jednogodišnjih nastojanja i napora nije mogla funkcionisati, pa su predstavnici vlasti, institucije obrazovanja, socijalne i dječije zaštite, kulture, fizičke kulture, društveno-političkih organizacija, Skupštine opštine Tuzla i drugih organizacija i zajednica odlučili da omoguće uslove za njen rad i dalji razvoj. Pošto su se eksponati nalazili u kartonskim kutijama, a smješteni u neuslovnim prostorijama preparatorske radionice locirane u Dječijem zabavnom parku, to se 1975. godine potražio smještajni prostor zbirke u objektu „Barutane“. S obzirom da je objekat bio u lošem građevnom stanju trebalo ga je adaptirati i za to obezbjediti finansijska sredstva.

Prema Operativnom planu, adaptacija objekta „Barutane“ je trebalo da bude završena jula 1976. godine i tada bi se tu uselila Biološka zbirka. Međutim, juna mjeseca 1976. godine, započeta je izgradnja Infektivne bolnice u neposrednoj blizini objekta „Barutane“. Radove na izgradnji Bolnice izvodilo je građevinsko preduzeće „Tehnograd“ iz Tuzle. Sticajem okolnosti, u toku kopanja temelja, došlo je do pomjeranja tla na kojem se već nalazio adaptirani objekat Barutane. On se početkom 1977. godine sam srušio uništivši i dio namještaja kupljenog za potrebe Biološke zbirke.

Sredinom februara 1977. godine, na sastanku sa predstavnicima institucija koje su finansirale rekonstrukciju objekta Barutana, a uvidom u nalaz stručne komisije o nemogućnosti ponovne adaptacije pomenutog objekta, za potrebe smještaja Biološke zbirke je dodijeljen stambeni objekat „Vila Matilda“, koji je trebalo adaptirati, ali prethodno iseliti stanare. Priprema za adaptaciju „Vile Matilda“ trajala je od 1977. do 1979. godine. U toku 1980. godine renovirani su enterijeri tog objekta, a novembra 1981. godine otvorena je Biološka zbirka. Sredstva za finansiranje Biološke zbirke, pored Samoupravne interesne zajednice osnovnog obrazovanja i vaspitanja Tuzla, obezbjedile su i druge interesne zajednice osnovnog obrazovanja i vaspitanja sa područja regije (Banovići, Kalesija, Kladanj, Lopare, Lukavac i Srebrenik).

Poslije zvaničnog otvorenja, 1981. godine, pojavio se niz praktičnih problema oko egzistencije Biološke zbirke (finansiranje, pitanje vlasništva eksponata, održavanje i obnavljanje i sl.). U toku 1983. godine održavaju se sastanci sa zainteresovanim stranama u cilju iznalaženja rješenja nagomilanih problema vezanih za egzistiranje Biološke zbirke. Rješenje ove problematike je nađeno u pripajanju Biološke zbirke Prirodnjačkom odjeljenju Muzeja istočne Bosne u Tuzli.

I u toku 1984. godine održavani su sastanci sa predstavnicima Samoupravnih interesnih zajednica, Muzeja istočne Bosne i Skupštine opštine Tuzla. Na jednom od njih dogovoreno je da Muzej istočne Bosne Tuzla sačini Nacrt samoupravnog sporazuma o međusobnim pravima i obavezama u obezbjeđivanju sredstava za finansiranje djelatnosti Prirodnjačkog odjeljenja – Biološke zbirke u sastavu Muzeja istočne Bosne Tuzla. Tako je na sastanku održanom 30. oktobra 1984. godine razmatran tekst samoupravnog sporazuma kojeg je sačinio Muzej.

Muzej je sačinio prijedlog potrebnih finansijskih sredstava za djelatnost Biološke zbirke, a pribavio je i predračun radova za adaptaciju podrumskih prostorija za potrebe reparatorske radionice i smještaj opreme. Kako nisu riješeni imovinsko-pravni odnosi o korištenju objekta „Vila Matilda“ to je bilo potrebno i ovaj problem riješiti. Također je izvršena revizija eksponata od strane stručnih lica iz Sarajeva i Beograda.

Ulaskom Biološke zbirke u sastav Muzeja, marta 1985. godine izvršene su značajne izmjene i dopune stalne postavke. Autori stalne postavke Biološke zbirke u Vili Matildi bili su: Vinko Kalih, Dragica Urankar i Slavka Gavrić. Stalna postavka pod nazivom „Flora i fauna sjeveroistočne Bosne“ je smještena u četiri izložbene postorije i predstavljena je eksponatima zoološkog, botaničkog i minerološkog porijekla.

U periodu agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. – 1995. godine, pored svih teškoća koje su pratile njegov rad, Muzej se morao 1993. godine suočiti sa iseljenjem Prirodnjačkog odjeljenja „Biološke zbirke“ iz „Vile Matilde“, objekta koji je bio namjenski adaptiran i opremljen za potrebe ovog muzejskog odjeljenja. Radnici Muzeja su, u jeku ratnih dejstava i granatiranja Tuzle, preselili eksponate flore i faune u prostor koji im je za tu namjenu dodijelio Izvršni odbor SO Tuzla. Radi se o „Kući Borka Ristića“, sadašnjem objektu Biološke zbirke.

Ponovno uspostavljanje stalne postavke je izvršeno u toku 1998. godine. Biološka zbirka je smještena u kući Borka Ristića, u ulici Turalibegova do br. 8, poznatoj lokaciji na tuzlanskom Korzou. Pregled oštećenog materijala, odabir i formiranje stalne postavke u četiri izložbene prostorije obavili su Mirsada Begović, kustos i Fadil Kulenović, pomoćni preparator.

Prirodnjačko odjeljenje Muzeja za cilj ima da istraživačkim radom i izložbama prezentuje javnosti bogatstvo ruda i minerala i biodiverziteta flore i faune na području Tuzlanske regije. Kroz stalnu postavku i tematske izložbe javnost je u prilici da obogati znanje iz biologije i minerologije, da razvija ljubav prema prirodi, jača shvatanja o postanku živog svijeta i razvija smisao za zaštitu i unapređenje životne sredine.

Svoje aktivnosti Prirodnjačko odjeljenje obavlja u objektu smještenom u Tuzli, ulica Turalibegova do br. 8.

Od 2015. godine izložbene prostorije smještene su na dvije etaže.

Na prvoj etaži su prostorije u kojima se priređuju tematske izložbe koje se odnose na pojedine segmente rudnog i mineralnog bogatstva i biodiverziteta biljnog svijeta. Također u ovom prostoru priređuju se i tematske izložbe koje su rezultat saradnje Muzeja – Prirodnjačkog odjeljenja sa srodnim institucijama, nevladinim organzacijama, udruženjima građana i pojedincima. Realizacijom ovakve saradnje želi se popularisati i približiti rad Muzeja – Prirodnjačkog odjeljenja i svih onih koji se bave istraživanjem i zaštitom biodiverziteta živog svijeta.

Stalna postavka u Prirodnjačkom odjeljenju sastoji se od slijedećih segmenata:

• Paleonotoška postavka,
• Fauna insekata,
• Ihtiofauna,
• Fauna vodozemaca i gmizavaca,
• Lovna divljač,

Prostor Tuzlanske regije od davnina je poznat po bogatstvu i raznovrsnosti ruda i minerala zastupljenih u tlu. To je i razlogom da su se na ovom području smjenjivali različiti osvajači. Na osnovu ovoga bogatstva i raznovrsnosti ovo područje je postalo i industrijski veoma razvijeno. Primjerci rudnog bogatstva Tuzlanske regije prezentovani su u Prirodnjačkom odjeljenju u odjelu Ruda i minerala u stalnoj postavci. Posjetioci mogu vidjeti veći broj primjeraka rudnog bogatstva: kaolin, granit, magnezit, siderit, azbest, barit, kvarc i dr.

Ugalj je prepoznatljivo rudno bogatstvo u Tuzlanskoj regiji. Njegovo bogatstvo je veliko i kao takvo ono se u velikim količinama eksploatiše od perioda austrougarske uprave do danas. U izložbenoj postavci mogu se vidjeti različite vrste uglja. Uz primjerke vrsta uglja može se vidjeti i ugljenisano drvo koje je u geološkoj prošlosti bilo polazna sirovina za nastanak različitih vrsta uglja pod određenim uvjetima.

Turski naziv Agaç Tuzla,što doslovno znači drvena solana, odnosno solana sa proizvodnjom na drva, uzima se za osnovu imena Grada Tuzla. Ležište kamene soli u Tuzli otkriveno je bušenjem 1880. godine i do danas je jedino, istražnim radovima utvrđeno ležište ove mineralne sirovine u Bosni i Hercegovini. Prostire se neposredno ispod sjevernog oboda grada, na površini od cca 3 km² zahvatajući svojim jugoistočnim dijelom gotovo u cjelini područje stareTuzle.

Ovo je segment dijela postavke Ruda i minerala koji se odnosi na eksploataciju i razvoj solarstva u Tuzli uz originalne primjerke kamene soli iz Rudnika Tušanj.

Fosili su najpouzdaniji dokaz o razvoju živog svijeta. Različiti oblici fosila su nastali različitim procesima fosilizacije i u različitim geološkim dobima. Pronalazak fosila u sedimentnim stijenama, u kojima su sačuvani ostaci organizama, mogu da nam istovremeno pokazuju geološke, paleogeografske i klimatske pomjene kroz koje je prolazila Zemlja u toku svoje evolucije.

U paleozoiku i mezozoiku more je prekrivalo velike dijelove Bosne i Hercegovine. Područje današnje Tuzlanske regije se nalazilo prekriveno vodom Panonskog mora. Iz ovog razloga, u naslagama ostalim poslije nestanka Panonskog mora, pronalaženi su ostaci školjki, puževa i morskih zvijezda.

Na ovom području tokom kvartara dešavaju se velike klimatske promjene i dolazi do nestajanja mora. Nastupa jako zahlađenje. Slijedit će smjenjivanje hladnih (glacijalna) i toplih (interglacijalna) razdoblja. Ovakve promjene su dovele do izumiranja mnogih biljnih i životinjskih vrsta na ovom području.

Za neke od izumrlih vrsta postoje materijalni dokazi u vidu eksponata izloženih u Paleontološkoj postavci. U to doba na ovim područjima živio je Mamut ili runasti slon čiji su ostaci kostura (butna kost) i dio zuba pronađeni oko rijeke Save.

Takođe, u doba kvartara živio je i bizon. To je šumsko govedo koje je nekada bilo rašireno po čitavoj srednjoj Evropi. Ostaci lobanje bizona sa rogovima pronađeni su, takođe, oko rijeke Save.

Insekti sačinjavaju najmnogobrojniju i najraznovrsniju grupu životinjskog svijeta. Oni obuhvataju mnogo više vrsta nego sve druge životinjske grupe ukupno. Oko dvije trećine svih životinjskih vrsta na Zemlji pripadaju insektima. Insekti imaju ogroman ekonomski značaj u životu čovjeka bilo da su štetočine ili korisni insekti. Uzimajući u obzir navedene činjenice dio stalne postavke koji se odnosi na faunu insekata sadrži najveći broj primjeraka i vrsta insekata.

Od štetnih insekata koji nanose ogromnu štetu poljopivredi, u postavci se nalaze primjerci skakavaca, krompirove zlatice, listara, gusjenice raznih leptira i dr.

U postavci se nalaze veoma lijepi primjerci dnevnih leptira, koji se odlikuju živim bojama. Ističu se lastin repak i admiral.

Među noćnim leptirima ističe se noćni paunovac, a u postavci su prisutne i mnoge druge vrste leptira.

U živom svijetu varijabilnost među jedinkama iste vrste je odlika koja je izražena. U postavci se nalazi dio gdje se na primjeru insekata – leptira jako uočljivo prikazuje varijabilnost sa svim svojim osobenostima (veličina, obojenost i dr.).

Jako lijepim primjercima vrsta u postavci su prikazani i predstavnici pravokrilaca, tvrdokrilaca, vilinskih konjica, opnokrilaca, leptira i drugo.

U životinjskom svijetu organizovanje u zajednice je jako raširena pojava. Najviši oblik društvene zajednice ostvaren je kod domaće pčele, a društvena zajednica se naziva roj. U prirodi pčela živi u šupljim stablima, a procesom domestifikacije njen dom je košnica.

Područje Tuzlanske regije je izuzetno bogato vodenim resursima. Obilje rijeka i rječica usijeca svoje tokove stoljećima, čineći predivne riječne doline. Ljudskim unijećem i vještinom izgrađena su vještačka jezera, među kojima se svojom veličinom izdvaja jezero Modrac. Ovako bogat hidropotencijal obiluje bogatom ihtio populacijom.

Slatkovodnu ihtiofaunu rijeka i jezera čini veći broj ribljih vrsta. U čistim i brzim planinskim potocima i rječicama prisutna je potočna pastrmka, veoma cijenjena u svijetu ribolovaca. Stalna postavka u dijelu ihtiofaune sadrži primjerke vrsta karakterističnih za rijeke i jezera na području Tuzlanske regije. Pored već spomenute potočne pastrmke tu su izloženi i primjerci klijena, grgeča, linjaka, karaša, sunčanice, sapače, gavčice i drugih vrsta. Svi primjerci su prikazani u obliku mokrih preparata.

U okviru stalne postavke izloženi su i eksponati vodozemaca i gmizavaca. Radi se, također, o mokrim preparatima. Vodozemci čine prelaz između riba i pravih kopnenih kičmenjaka, oni su se prvi odvojili od vodene sredine i počeli se prilagođavati životu na kopnu. Radi se o korisnim životinjama koje se hrane uglavnom insektima, puževima i gusjenicama koje su biljne štetočine. U obliku mokrih preparata posjetioci imaju mogućnost pogledati primjerke žabljih vrsta, tritona, daždevnjaka i dr.

Postavka faune gmizavaca nastavlja se nafaunu vodozemaca. Pripremljeni kao mokri preparati izloženi su primjerci guštera – zelembaća, slijepića, zmija i dr. Oni su prvi pravi kopneni kičmenjaci.

Pojam divljači u najširem smislu označava životinje koje žive u slobodnoj prirodi, u divljini. U užem smislu, uobičajeno je da se pod divljači podrazumijevaju životinjske vrste (ptice i sisari), koje se u klasičnom smislu smatraju objektom lova. U svakodnevnoj komunikaciji za opis iste suštine nepopularan je pojam „lovna divljač“.

Lovnoj divljači u najširem smislu pripadaju određeni predstavnici životinjskih vrsta dviju velikih klasa kičmenjaka (ptice i sisari).

Većina lovnih vrsta ptica i sisara imaju šire rasprostranjenje i predstavljaju značajno nacionalno dobro i prirodno naslijeđe. Dio tih vrsta nalazi se u postavci Prirodnjačkog odjeljenja. Gotovo je uobičajeno da se divljač („lovna divljač“), osim naučne klasifikacije razvrstava i kao „dlakava“ (sisari) i „pernata“ (ptice).

Područje Tuzlanske regije ima umjereno kontinentalnu klimu koja pogoduje razvoju bujne šumske i livadske vegetacije uz bogatstvo vodotoka na cjelokupnoj teritoriji. Na ovaj način stvoreni su jako pogodni uslovi za razvoj i opstanak široke lepeze lovne divljači. Tako se u šumama mogu vidjeti kako slobodno žive predstavnici lovne divljači kao što su srna, divlja svinja i dr., a brojna je i populacija kune.

Zanimljivo je vidjeti različite vrste ptica, kao što su fazan, vivak, šljuka, jarebica, kreja i dr.

Brojne su i ptice grabljivice, koje se u svojoj ishrani hrane miševima, insektima (vjetruša i sova ušara), strvinom i sitnim sisarima (jastreb), zmijama (orao zmijar). One u dijelu svoje ishrane koriste štetne insekte ili zmije, kontrolišući njihovu brojnost na prirodan način, ili hraneći se strvinom, postaju čistači u prirodi.

Bogatstvo Tuzlanske regije u vodotocima ima svoj pozitivan uticaj na prisustvo velikog broja ptičijih vrsta čije je stanište voda. Zadovoljavajući svoje životne potrebe na ovim staništima brojnost populacija je dobra. Dio stalne postavke čine neke od prisutnih vrsta koje obitavaju u svojim prirodnim staništima na području Tuzlanske regije, kao što su kolonije galeba i kormorana na jezeru Modrac. U postavci su i primjerci crvenokljunog labuda koji se u prirodi može vidjeti na ušću rijeke Turije u jezero Modrac.

Na barovitim predjelima, kakva su ušća rijeka u jezera, te uz rijeke, sreću se različite vrste patki, ćubasti gnjurac, mlakuša, liska, gak i druge čiji primjerci se kao eksponati nalaze u stalnoj postavci Prirodnjačkog odjeljenja.

Osnovna funkcija herbara je prikupljanje i očuvanje primjeraka flore. Svi prikupljeni i herbarizirani primjerci su prirodna baština. Odjel herbarija u Prirodnjačkom odjeljenju, prema količini materijala i načinu unutrašnje organizacije, predstavlja lokalni herbarij. On sadrži materijal sa teritorije Tuzlanske regije sa svih područja. U ekološko-vegetacijskom pogledu ovo područje pripada pripanonskoj oblasti od Save do obronaka brdsko-planinskih oblasti unutrašnjih Dinarida. Kolekcija herbarija se sastoji od pojedinačnih listova sa primjercima bilja i sadrži primjerke biljaka svih biljnih spratova.